Ulaganja – stupovi

Međunarodna investicijska politika EU-a temelji se na tri ključna stupa

Olakšavanje ulaganja

Olakšavanje ulaganja širok je koncept koji je tijekom proteklih godina u krugovima ulaganja sve više prepoznat kao važno sredstvo privlačenja ulaganja.

Mjere olakšavanja usmjerene su na olakšavanje osnivanja, upravljanja i širenja ulaganja ulagačima. Te se mjere općenito odnose na poboljšanje transparentnosti i predvidljivosti ulagačkog okruženja, pojednostavnjenje i racionalizaciju investicijskih i administrativnih postupaka/zahtjeva te osiguravanje žalbenih postupaka i postupaka preispitivanja.

Konkretno, takve mjere uključuju razne zahtjeve u pogledu objavljivanja i informiranja u pogledu ulaska i rada ulaganja, uspostave kontaktnih i informacijskih točaka, zahtjeva u pogledu dokumentacije i obrade nepotpunih zahtjeva, mehanizama jedinstvene kontaktne točke. U anketama za ulagače ta su područja istaknuta kao ključni čimbenici u njihovoj odluci o ulaganju.

Liberalizacija ulaganja

Liberalizacijom ulaganja nastoje se osigurati jednaki uvjeti za strane ulagače na tržištima trećih zemalja.

Liberalizacija obuhvaća načela (npr. pristup tržištu, nacionalni tretman i tretman najpovlaštenije nacije) i obveze kojima se ulagačima iz EU-a omogućuje otvaranje tržišta trećih zemalja. Cilj je takvih pravila omogućiti ili olakšati osnivanje poduzeća (društva kćeri, podružnice, predstavništva) u uslužnim i neuslužnim uslugama (npr. proizvodnja, poljoprivreda, vađenje, proizvodnja energije).

Na primjer, pravila o pristupu tržištu mogu uključivati uklanjanje ograničenja u pogledu broja subjekata ili vrijednosti transakcija (npr. kvote, monopoli i ispitivanja gospodarskih potreba), smanjenje ili ukidanje zahtjeva u pogledu stranog vlasništva ili zahtjeva za zajedničke pothvate.

Zaštita ulaganja

Standardima zaštite ulaganja osiguravaju se jamstva ulagačima i njihovim ulaganjima, kao i pravo vlada domaćina na reguliranje legitimnih ciljeva javne politike.

Obveze u sporazumima o zaštiti ulaganja uključuju načela kao što su nediskriminacija, pošteno i pravično postupanje prema ulagačima ili naknada u slučaju izvlaštenja u odnosu na imovinu ulagatelja u trećim zemljama.

Sporazumi o zaštiti ulaganja mogu pomoći u smanjenju uočenih rizika ulaganja u određenim zemljama. Od stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. EU ima isključivu nadležnost za zaštitu ulaganja u izravna strana ulaganja. U svojim najnovijim sporazumima EU je uveo jasnija pravila o pravu na reguliranje ciljeva javne politike te je također znatno revidirao mehanizam rješavanja sporova (sustav sudova zaulaganja, Vodič za sustav sudova za ulaganja).

Sporazumi o zaštiti ulaganja tradicionalno su uključivali mehanizme za rješavanje sporova između ulagača i države (ISDS) kojima se ulagačima omogućuje izravan pristup arbitraži protiv država.